KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Izvještačenost HDZ-a i praznoslovlje Kukurikua

21.11.2011 u 10:00

Bionic
Reading

Zašto su političke poruke glavnih aktera u predizbornoj utrci koja je krenula tako uvredljivo isprazne, pita se naš komentator? Vladajuća oligarhija ne da se razgraditi jer želi opstati pod svaku cijenu. Oporba ne vidi ili ne želi vidjeti i tako postaje suučesnik HDZ-a. Umjesto da urla nad ovom civilizacijskom i ekonomskom tragedijom, Kukuriku glumata političku korektnost i šuti o klijentelističkom krvotoku koji je prožeo čitavo društvo, o okamenjenoj piramidi lažnih poduzetnika, gangstera i nesposobnih političara, o nacionalističkim opsjenama koje su sve to i omogućile i o sustavu vladavine koji blokira i demokratski i ekonomski napredak i samo poimanje demokracije i napretka

Zašto su političke poruke glavnih aktera na predizbornom tržištu tako uvredljivo isprazne i besadržajne?

Istini za volju, nema ničeg čudnog u tome što se kandidati HDZ-a ponašaju ukočeno i izvještačeno poput onih nesretnika u Supertalentu i što su kandidati Kukuriku koalicije razvili vještinu praznoslovlja do neslućenih, zapravo impresivnih razmjera. I HDZ i Kukuriku koalicija jedini znaju da u Hrvatskoj, pod zadanim uvjetima, nije ni moguće imati politički program, odnosno da ga je moguće imati samo ukoliko se sastoji od beskorisnih fraza u kakve čak ni oni nisu spremni vjerovati.

Jedini politički program koji bi građanima Hrvatske mogao zajamčiti osobnu slobodu i boljitak bila bi uspostava samozatajne građanske države svedene na temeljne funkcije čuvanja reda, mira, sigurnosti i ljudskih prava, države čije bi ovlasti i troškovi bili reducirani do mjere o kojoj se nijedan politički akter ne usuđuje ni sanjati. Taj imperativ nameće jednostavna matematika. Novaca nema i bit će ga sve manje ako vampir države ne prestane sisati krv privrede i ako se država ne prestane osjećati kao velika obitelj koja je sama sebi svrha i ako se ne shvati kao ustanova koja može biti i korisna, ali samo pod uvjetom da je podvrgnuta nemilosrdnom nadzoru i izvrgnuta ruglu. Zato da ne zaboravi da je samo sluškinja svojih građana.

Da bi se uspostavila takva, nova, demokratska i prosperitetna Hrvatska, potrebno je demontirati čitavu postojeću strukturu moći za što ne postoje ni sposobnost za postavljanje političkih dijagnoza ni politička volja. Nacionalistička revolucija je 1990. dovela na vlast oligarhiju primitivaca i beskarakternih snalažljivaca koja je kapilarno prožela čitavo hrvatsko društvo i stavila ga pod čvrstu kontrolu, u mnogome čvršću od kontrole koju je uživala prethodna vlast. Državni aparat i sustav lokalne uprave i samouprave uvećani su do suludih razmjera i poslužili su, osim kao nezamjenjiva poluga moći i kao sinekura za zaslužne pripadnike nomenklature. Lažnom privatizacijom podčinjena je ekonomija, a industrija je uništena i zato da u njezinom krilu ne bi stasala racionalna tehnokratska klasa željna tržišne slobode što je potencijalno moglo ugroziti politički i ekonomski monopol tada svemoćnog HDZ-a.

Čitava piramida umreženih, lojalnih poslušnika nije otela samo ekonomiju, nego i pravosuđe, školstvo, kulturu i medije, riječju: sve centre moći i svu bogatu ekonomsku, socijalnu i intelektualnu infrastrukturu tadašnje Hrvatske. Stvorena je razgranana mreža neformalnog odlučivanja s osloncem na gangsterizam, intelektualno nasilje i nacionalističke moralne ucjene, a čitave postrojbe piskarala, sportaša, zabavljača, televizijskih urednika, svećenika, takozvanih javnih radnika, spodoba koji su se predstavljali kao ljudi od ugleda i gangstera koji su postali ugledni poduzetnici, angažirane su da bi društvo preobrazile u privid, u raspjevani i bezbrižni reality šou. Pritom država nije radila svoj posao nego je, zajedno s tim dvorskim ludama, stvarala enormne proračunske troškove i upropastila sve čega se dotakla, tako da Hrvatska od 1990. živi u civilizacijskom diskontinuitetu. No, za ovaj kontekst nije najvažnije da je vladajuća klasa u Hrvatskoj nesposobna, korumpirana i zaluđena nacionalizmom, nego da je suviše velika, da ima prevelike ovlasti, previše razuzdanu i nekontroliranu moć i, konačno, da je astronomski skupa.

Bît hrvatske krize krije se u tome da su vladajuća oligarhija i njen režim postali nepodnošljiv moralni i financijski teret za hrvatsko društvo i hrvatsku ekonomiju. Nacionalizam je poharao civilizacijske vrijednosti, a privreda je uništena ekonomskom politikom koja, dakako, nije 'neoliberalna', nego se svodi na providne pokušaje da se oligarhiji osiguraju izvori prihoda.


Ima li nade da će novi saziv Sabora donijeti promjene u ponašanju naših političkih elita?
Negativna selekcija

Nacionalističko nasilje i neciviliziranost na samom početku su od politike otuđili ljude s moralnim i intelektualnim integritetom, a tu negativnu selekciju su pljačka i korupcija samo zacementirale. Zato je danas hrvatska politička scena tragikomičan skup mediokriteta i beskičmenjaka. Paradigmatično je da je najsposobniji čovjek HDZ-a, a možda i najsposobniji hrvatski političar nakon 1990, završio u istražnom zatvoru. Iako je imao priliku da postane prosvijećeni državnik i on je bio produkt sustava koji je, umjesto racionalnog pragmatizma i zaštite građanskog interesa, stimulirao lov u mutnoj vodi domoljubnog i korupcijskog bezumlja.

Što upornije vladajuća oligarhija bude ustrajavala u svojem opstanku – a ustrajavat će jer je to imanentno svakoj vladajućoj oligarhiji – sve više će produbljivati civilizacijsku, moralnu i ekonomsku krizu koju je sama stvorila. S vremenom će taj začarani krug biti sve teže zaustaviti, a cijena njegovog zaustavljanja bit će sve veća.

Oporba to ne vidi ili ne želi vidjeti i tako postaje suučesnik HDZ-a. Ona uostalom nikada i nije krila da je, na ovaj ili onaj način, puka sastavnica vladajuće oligarhije. Umjesto da urla nad ovom civilizacijskom i ekonomskom tragedijom, Kukuriku glumata političku korektnost i šuti o klijentelističkom krvotoku koji je prožeo čitavo društvo, o okamenjenoj piramidi lažnih poduzetnika, gangstera i nesposobnih političara, o nacionalističkim opsjenama koje su sve to i omogućile i o sustavu vladavine koji nije samo korumpiran – korupcija je tek simptom – nego društvo dovodi u entropiju koja blokira i demokratski i ekonomski napredak i samo poimanje demokracije i napretka.

Zato ova predizborna kampanja i ne može biti drukčija, nego zastrašujuće besadržajna. HDZ ne može dovesti u pitanje sustav koga je sâm stvorio, a istodobno iz prve ruke zna da je taj isti sustav, koga je začela prijevara i koga na životu održavaju basnoslovni dugovi, potrošen i neodrživ. HDZ-u zato ne ostaje drugo nego nastaviti lagati usprkos tome što su mu se, sudeći po ukočenim osmjesima, smučile i vlastite laži. HDZ je iskren samo kada ritualno i simbolički zaziva i slavi rat jer ratu duguje i svoje postojanje i svoje trajanje.

S druge strane, prividno odlučna galama koju neki političari Kukuriku koalicije dižu protiv korupcije zaobilazi bît problema. Kritiziranje HDZ-a zbog ono malo korisnih i poželjnih postupaka i odluka, primjerice zbog suradnje sa sudom u Haagu, kretenizam je koga je bolje ne spominjati. Kukuriku ne dovodi u pitanje sustav jer ga, u svojoj nesposobnosti i pomanjkanju političkog obrazovanja, ne prepoznaje ili ga prepoznaje kao zlatni dvorac u koga će se useliti.

Koliko god je demontaža sustava sve hitnija nužda i jedini spas za slobodu i blagostanje građana Hrvatske, ona je i veliki izazov. U praksi bi značila ukidanje mnogih tijela državne uprave i većine županija, općina i gradova, znatno razvlašćivanje državnog aparata i dramatsko smanjenje dotoka fiskalne krvi na kojem opstaje hrvatski ekonomski i politički vampirizam. Nekoliko tisuća nesposobnjakovića bilo bi prisiljeno potražiti pošten posao primjeren njihovim sposobnostima. Bez tog i takvog, samo tog i takvog, 'bolnog' reza oporavak hrvatske ekonomije i hrvatskog društva jednostavno je nemoguć, ali oporba se, blago rečeno, za takvo što doima nezainteresiranom. Ona je zaljubljena u svoj odraz u zrcalu iako u njemu može vidjeti samo nedorečenost i polovičnost.

Problem je u tome što s odgodom uspostave funkcionalne i jeftine države i slobodnog tržišta raste rizik bijesnog nezadovoljstva koje bi zajedno s vladajućom oligarhijom moglo pomesti i ovu mladu i nejaku demokraciju. Ironijom sudbine to će se nezadovoljstvo artikulirati zazivanjem jake države, iako je ona uzrokovala krizu i proklinjanjem stranog kapitala i slobodnog tržišta, iako u njima leži ključ spasenja.

Ostaje nam nada da ulica neće zamijeniti demokratsku proceduru, da će blagotvorni učinak demokracije dovesti do erozije postojeće strukture moći i da će svesti političku elitu na skupinu poslušnih i odgovornih javnih službenika. Jedino otvoreno i jedino doista bitno pitanje jest hoće li hrvatsko društvo dočekati taj trenutak pod uvjetom da u međuvremenu nitko ne strada i nitko dodatno ne osiromaši.